уторак, 29. март 2016.

Avatar 3D (James Cameron, 2009)

Bez obzira na čitav hajp oko 3D-a koji je u to vreme kružio, film Avatar sam po prvi put pogledao na 2d projekciji (bilo je to početkom 2010. godine u Delta Sitiju kada je bioskop još uvek pripadao Ster Cinema lancu stoga sam film pogledao u večernjem terminu sa studentskim popustom za, iz današnje perspektive, tričavih 170 dinara).
Prošlo je par godina, pogledao sam popriličan broj filmova snimljenih u 3D tehnici, ali i dalje smatram da se 3D koristi kao vašarska atrakcija (kretivno korišćenje 3D tehnike snimanja, video sam jedino u par kadrova Godarovog poslednjeg filma – Zbogom jeziku 3D, na prošlogodišnjem FAF-u bioskopu Fontana). Dakle, 3D mi se još uvek ne sviđa.
Što se samog filma tiče, igrom slučaja, jedan od prijatelja je kupio 3D televizor, a nije nikad gledao Avatara, niti je ikada gledao 3D film. Predložio da kao test pogleda film koji je 3D vratio na velika vrata (3D tehnika je produkt borbe filmske industrije sa pojavom televizije i datira još iz pedesetih godina XX veka, a Avatar je film koje je doneo izuzetno mnogo novca).
Sećam se da nakon prvog gledanja filma nisam bio naročito zadovaljan. Priča mi je bila već poznata (budući da sam gledao Ples sa vukovima i Poslednjeg samuraja). O filmu govorio vrlo oštro u negativnom kontekstu. Nakon drugog gledanja, kritici filma pristupam dosta blaže. Na prvom mestu mi je bilo simpatično ponovno korišćenje egzoskeleta – koje je Kameron već koristio u filmu AliensSvojom New Age filozofijom uspešno prkosi kapitalističkoj ekonomiji (kriza ovog sistema je počela negde za vreme snimanja filma, ali i dalje traje posle čitavih osam godina) i imperijalizmu.
 Takođe, moram priznati da sam zaista uživao u čitavoj scenografiji i kompoziciji određenih kadrova, film je definitivno korektno režiran i predstavlja pravu bioskopsku zabavu. Ipak, odavno je prošlo vreme kada mi je to bilo dovoljno.

Usuđujem se da ocenim ovaj film 5/10

P.S.:Sama 3D projekcija na smart televizoru LG 42 LF 652 po kvalitetu nije daleko od bioskopske projekcije.  

субота, 26. март 2016.

Amour (Michael Haneke, 2012)

    Gajim izuzetno poštovanje prema reditelju ovog filma. Ovo neizmerno poštovanje, je počelo da se razvija od kako sam pogledao The Piano Teacher, a kulminiralo je nakon odgledanog remek dela kakvo je film Hidden.
     Ipak, njegov poslednji film Amour koji je, u suštini, priča o bračnom paru u devetoj deceniji života, koji žive sami, nije ostavio snažan utisak kao nekada Hidden. Da se razumemo, ovaj film je suptilno režiran, odmereno montiran i njegov tempo je u potpunosti u skladu sa pričom koju priča. Ali ipak, to je verovatno ono što mi u ovom filmu najviše smeta, možda bih kao stariji drugačije posmatrao ovaj film.
    Moram pohvaliti to što prilikom razvijanja dva glavna lika, Haneke ne ulazi u patetiku, kojoj su često skloni reditelji koji režiraju film o paru na kraju životnog veka (pogledajte film Make Way For Tommorow - Leo McCarey, 1937 i Tokyo Story – Ozu-ov film iz 1953 i videćete kako izgleda kombinacija starosti i patetike). Ovo nikako ne važe za likove filma Amour. Ovaj bračni par se tokom čitavog filma drži dostojanstveno, čak i kada jedan od njih usled paralize leži u krevetu. U potpunosti se oslanjaju jedan na drugog i sve druge ljude doživljavaju kao uljeze (čak i sopstvenu kćerku), pretpostavljam da tako izgleda snažna ljubav.
      Film mi se nije naročito svideo, ali je njegov kvalitet neosporan i svakako se radi o velikom filmu.

Usudiću se da ocenim ovaj film, iako mi se čini da ću mu svojom niskom ocenom učiniti nepravdu


7/10

Love (2016, kreatori Judd Apatow, Paul Rust i Lesley Arfin, prikazuje se na Netflix-u)

Prva sezona ove Netfliksove serije mi se veoma dopala. Ipak, uputio bih kritike iz feminističke perpspektive na lik koji tumači Gillian Jacobs. Naime glavni ženski akter je nedovoljno razvijen i deluje nestvarno. Deluje kao da je njena egzistencija u potpunosti u službi upoznavanja glavnog muškog junaka ove serije (čiji lik tumači jedan od kreatora iste - Paul Rust). Snažan akcenat na razvijanje muškog lika (iako na promotivnom posteru, a i muški i ženski u seriji dobijaju sličnan prostor/minutažu) objašnjavam prisustvom Judd Apatow-a. Pretpostavljam da Apatow u ovoj seriji drži konce (što ima smisla, budući da je više od decenije stariji od bračnog para koji čine preostali deo ovog autorskog trija). Dakle, ukoliko ste muškarac, gledajte, ukoliko ste žena gledajte (pa mi se javite da mi kažite da sam u pravu).

Iščekujući narednu sezonu, usuđujem se da ocenim prvu sezonu ove serije


9/10  

четвртак, 24. март 2016.

Otvorena knjiga (Džon Hjuston, Institut za film, izdanje iz 1990.) An Open Book (John Huston, 1980.)

O filmovima Džona Hjustona pre čitanje ove knjige nisam imao neko naročito mišljenje (budući da sam pogledao samo dva njegova filma). Dakle, kao srednjoškolac sam pogledao njegov noar film Malteški soko (koji me je ostavio prilično ravnodušnim) i avanturu Čovek koji je želeo da postane kralj (koji mi je bio izuzetno zabavan).
Delo Otvorena knjiga predstavlja njegovu autobiografiju, a sam naslov sugeriše Hjustonovu težnju da u ovoj knjizi iskreno piše o stvarima koje je voleo – romanima, filmovima, konjima, lovu, boksu i ženama.
            Ova autobiografija napisana je vrlo jednostavnim i razumljivim rečnikom i kao takva sasvim solidno, ali istovremeno prilično mlako delo. Naime, kada sam krenuo sa čitanjem ove knjige, smatrao sam da je drugo upoznavanj sa nekim od filmskih ostvarenja ovog američkog reditelja. Budući da mi je ostao u lepom sećanju, Čoveka koji je želeo da postane kralj sam pnovo pogledao, a po prvi put sam se posvetio filmovima Ostrvo Largo, Mobi Dik i Afrička kraljica. Na osnovu ova četiri filma i njegove autobiografije, mogu zaključiti zaključiti da Džon Hjuston nije ličnost snažne autorske energije. On je na režiranje filmova (i glumu) gledao kao na poslove koji će mu obezbediti pristojna sredstva za život u kojem je očigledno uživao.
Ovo drugo upoznavanje sa likom i delom Džona Hjustona me je takođe ostavilo ravnodušnim (kao i nekad Malteški soko).

четвртак, 10. март 2016.

Privilegovani ljudi divljaju u Beogradu sa tužnim pogledom u očima (Vlažnost, Nikola Ljuca)

Gledajući prve kadrove ovog filma teško se može zaključiti o čemu je film zapravo, ali kako odmiče, stvari postaju jasnije. 
Film je, najednostavnije, priča o bespuću i večitom nezadovoljstvu pobednika u ekonomske transformacije koja je pogodila Srbiju posle 5 oktobra 2000 godine. 
Naime, film je fokusiran na emocionalne probleme sa kojima se susreće mladi bračni par bez dece. Oboje su očigledno uspešni u svome poslu, pa otuda i žive u finansijskom blagostanju. Njihovo finansijsko blagostanje jasno je naznačeno u nekoliko scena, a posebno u onoj kada se junak filma čiji lik tumači Miloš Timotijević isfleka perući zube. Upravo ova scena izaziva jasne asocijacije na film Američki Psiho.
Čitav narativni kontekst premešten u Srbiju, sa Wall Streeta na Novi Beograd A da srpskog japija slučajno ne bismo pomešali sa Kristijanom Bejlom, Timotijevića vidimo kako jede burek (naravno u odelu sa kravatom) uz neprestajno znojenje. Ova scena se odigrava u stanu njegove tašte koja sebi ne može da priušti rashladni uređaj, što umnogome govori o samom filmu. Imajući na umu da Timotijevićev negde na sredini filma prilično ravnodušno odlučuje da kupi BMW X6 (čini mi se), dok njegova supruga rođacima poklanja plej stejšn, ton filma je prilično jasan. Bračni drugovi su prilično sebični ljudi koji usmereni na razvoj sopstvene karijere uopšte ne primećuju sopstveno okruženje koje odiše nemaštinom.
U ovom kontekstu, film posmatram kao žestoku kritiku manjinske više klase stvorene  u periodu optimističnog hrljenja ka kapitalističkom privredno-društvenom uređenju. Glavnog junaka na samom početku filma, napušta supruga. Tokom njenog jednonedeljnog odsustva, junak filma kreće sa bahalisanjem u kojem, očigledno, ne uživa. On u ovom peridu biva unapređen na poslu, kupuje nov auto, ide na par žurki, ali ga sve ovo ne ispunjava. Na kraju filmu mu se supuga konačno vraća i čini se da će nastaviti svoju zajednički obostrano blaziranu egzistenciju sa usputnim kratkorajnim zadovoljstvima u kojima jedva da uživaju bez obzira na ljubavne afere koje oboje imaju.  

Film ima sport tempo i svakako se neće svidati mnogima, ali je značajan ukoliko ga posmatramo kao priču o bemislenosti i apsurdnosti života kojim glavni junak živi.
Iako mi se film svideo ipak ga neću uporediti sa Kamijevim Strancem, iako je otuđenje oba lika od okoline prilično jasno.


Usuđujem se da ocenim ovaj film sa 7/10.

Postmodernistički manifest (Deadpool 2016, Tim Miller)



Film Deadpool knjiški je primer postmodernog filma.
Na prvom mestu imamo samorefleksivnost koja je očigledna već u prvim kadrovima filma. Junak ovog filma nas kroz čitav film podseća da je ono što gledamo zaista film (ukoliko smo poneti pričom slučajno zaboravili), čak i okreće glavu, gleda direktno u kameru obraćajući se gledaocima (nalik na obraćanje Ane Karine u Godarovom filmu  Pierrot le Fou). 
Interetekstuelni karaker ovog filma je nemoguće neuočiti. Tokom filma se nemorno nižu popkulturne reference. Najupadljivija referenca je ona na muzički dvojac Wham!. 
Na ovu referencu se može gledati i kao na lajtmotiv čitavog filma, jer se više puta ponavlja , a i na samom kraju filma može se čuti pesma već pomenutog muzičkog sastava.
Još jedna odlika ovog filma je mešanje žanrovskih konvencija. Iako bi trebalo da je ovaj film na prvom mestu akcioni film o superherojima, on je definitivno više komedija nego bilo šta drugo. Junak ovog filma je kilometrima udaljen od bilo kojeg već viđenog u drugim ekranizacijama superherojskih stripova (u skladu sa svojom samorefleksivnošću, glavni junak i sam to izjavljuje u jednoj sceni snimljenoj u slomoušunu). 
Imamo i nelinarnu naraciju koja je još jedna od osnovnih karakteristika postmodernog  načina stvaranja filmova. Ovakav način naracije je u skladu sa tonom filma i uspešno funkcioniše. Film čak podleže fastforvordu u određnom delu, koji ima komične   posledice.

Upkos silnoj citatnosti i uživanju u njegovoj intertekstualnosti, nameće se zaključak da je ovo jedan prilično prazan i jednostavan film, ali sa izuetno dobro napisanim dijalozima, a posobno monolozima koji nam sve vreme drže pažnju. Ipak ako se odupremo koleotečini referenci, ostaje nam osrednji film sa vrlo jednostavnim zapletom i još jednostavnijim razrešenjem istog. Ipak, moram priznati da me je film zabavio, kao i Kickass pre nekoliko godina.

Usuđujem da ocenim ovaj film
8/10


P.S.: Film sam gledao u bioskopu Kruševac, koji je sklopio ugovor sa portabilnim bioskopom. Osećam da je nužno da kritikujem kvalitet same filmske projekcije, koji je bio vrlo nizak. Projektor je nedovoljno svetlosno jak, pa se često gube detalji u kadru (posebno kada je sniman u polutami).  


Vizuelne reference

U ovaj seriji ukazivaću na vizuelne refernce koje su meni bile interesantne.
Prvi primer je iz ultimativno postmodernističkog animiranog serijala The Simpsons
Kadar je komponovan tako da referiše na poznatu fotografiju autorke Dorotee Lang.

Inception po drugi put (2010, Christopher Nolan)

Inception sam prvi put pogledao u najmanjoj, ali bez obzira gotovo praznoj sali Doma Sindikata. Ne čudi pošto su sale Doma Sindikata često prazne. Nisam siguran šta sam tada (posle prvog gledanja) mislio o filmu. Danas, 2016 kad film gledam kao šest godina stariji, mogu na osnovu filma zaključiti da je Christopher Nola reditelj koji pravi prilično emocionalno uzdržane filmove.
Naime, Inception je prilično hladan (bez obzira na priču o  Dikaprijevoj snažnoj ljubavi prema svojoj supruzi) i na sterilan način režiran film. Iako se trudi da izazove (deo o Dikapriju) emocije, Nolan ovim filmom ne uspeva u tome. Ipak ono u čemu je on definitivno bolji je da igrama koje su vezane za intelekt iliti na misao igre kojima nas zatrpava tokom čitavog filma. Gledalac pokušava da razume zavrzlame koje se u filmu razvijaju, dok se Nolan trudi da sve svoje likove razvija tako da oni izledaju izuzetno inteligentno i domišljato. U tome je i osnovna čar ovog filma, gledalac koji razume priču će se osećati inteligentno.
Ipak u ovom filmu se može uživati jer mozgalice koje imamo pred nama zahtevaju od gledalaca aktivnu participaciju u njihovom razrešavanju, te film koji traje više od dva sata brzo prođe. Ali ako želte da u vama ovaj film izazove neka osećanja, osim zadovoljstva u tome što ste razumeli i rešili sitne mozgalice, možete slobodno da ga preskočite.


Usuđujem se da ocenim ovaj film
6/10