петак, 28. мај 2021.

Jungfrukällan - The Virgin Spring (Ingmar Bergman, 1960)

 Ovo je film reditelja za kojeg sam dugo želeo da mi bude omiljeni, iako realno to nije nikad bio. Otkako pišem ovaj blog pogledao sam samo još jedno njegovo ostvaranje, tako da ću uskoro svakako reprizirati neke od njegovih radova.

 Ovaj film sam pogledao samo jednom pre nekih desetak godina, ali se sećam da je ostavio snažan utisak na mene. 

Iako to danas nije slučaj, sasvim je sigurno da je ovo vrlo uspešno ostvarenje.

Vizuelno film izgleda vrlo ubedljivo, gledalac ima utisak kao da je putuje kroz vreme u srednji vek.

Priča je jednostavno, ali smislena.












Usuđujem se da ocenim ovaj film

8/10

Better Days ( Derek Tsang, 2019)

 Ovo je prvi put da gledam film ovog reditelja. Budući da je nominovan za nagradu američke akademije privukao mi je pažnju.

Film je priča o dvoje mladih u Kini i njihovom odnosu, dok je glavni cilj priče da skrene pažnju na vršnjačko nasilje. Film deluje kao da reditelj poznaje svoje junake, tako da je vrlo autentičan.

Jedino što bih zamerio ovom filmu je srećan kraj, posebno poslednjih par minuta između kredita. Ovo deluje veštački nakalemnjeno i smatram da šteti filmu. Uprkos tome,







Usuđuje se da ga ocenim

9/10

среда, 26. мај 2021.

Bulevar revolucije (Vladimir Blaževski, 1992)

 Ovaj film pamtim još od ranog detinjstva, verovatno zbog privlačnosti glavne glumice,

Otkako aktivnije gledam filmove, poslednjih petnaestak godina, nisam ga nikada pogledao.

Iz ove perspektive ovo je jednostavan korektan film sa ne naročito velikim ambicijama.

Mogućnost usložnjavanja priče pokazana u uvodu i povremenim referisanjem na komunizam, nove klase i raspad zemlje, nije adekvatno iskorišćena.







Ova odlična rečenica se pripisuje meksičkom revolucionaru Emilijanu Zapati





Usuđujem se da ocenim ovaj film

7/10

Žena sa slomljenim nosem (Srđan Koljević, 2010)

 Koljević mi je poznat kao scenarista filmova Kaži zašto me ostaviNormalni ljudiLjubav i drugi zločini i Otac i mnogih drugih filmova o kojima ovde nisam pisao.

Nakon ovog filma, sasvim mi je jasno da on ne može da ponudi pogleda na stvari koji bi meni bio izuzetno privlačan, ali je takođe jasno da ume da promišlja i preispituje.

 Osnovni problem sa ovim filmom je njegova nedovoljna fokusiranost. Nikada nije sasvim jasno ko je osnovni nosilac priče. Ovo stvara utisak da reditelj suštinski ne poznaje nijednog od svojih junaka, iako se njima bavi.

Sličan problem imaju i neki Normalni ljudi, kao i Ljubav i drugi zločini za koje je napisao scenario.

Ipak, pratiću njegov dalji rad.






Usuđujem se da ocenim ovaj film

7/10

уторак, 25. мај 2021.

Shine (Scott Hicks, 1996)

 Ovaj reditelj mi do sada nije bio poznat. Čini mi se da je ovo njegov najuspeliji film. 

Ovo je sasvim korektan film, ali ne mnogo više od toga. Činjenica da amirmativno obrađuje život osobe sa mentalnim poremećajima idu mu u prilog. Film prikazuje osobu koja uprkos mentalnom poremećaju biva prihvaćena od strane društva, ne biva ni najmanje izopštena, već je u potpunosti integrisana u zajednicu. Ovo je duboko humanistički film.






Usuđujem se da ga ocenim

7/10

субота, 22. мај 2021.

House of Hummingbird (Bora Kim, 2018)

 Ovaj film ima poprilično spor tempo, budući da je rediteljka rođena 1981. godine, nije mi sasvim jasno zbog čega je film ovakav.

Ipak, on uspeva da na delikatan način ispriča priču o životu jedne mlade osobe. Film deluje autentično i iskreno, tako da bez obzira što sam imamo problema da održim pažnju









Usuđujem se da ga ocenim sa 

8/10


петак, 21. мај 2021.

Bacurau (Juliano Dornelles, Kleber Mendonça Filho, 2019)

 Ne znam zbog čega, ali sam očekivao sasvim drugačiji film.

Premisa ovog filma je vrlo jednostavna, ali on dobro funkcioniše. Nisam ga sasvim posvećeno gledao, verovatno zbog njegovog nešto sporijeg tempa, iako je nesumnjivo takav tempo adekvatan.

Sviđa mi se što film ne objašnjava, već samo teče. 

Podsetio me je na film Mandy što mu svakako ide u prilog.










Usuđujem se da ga ocenim

8/10

четвртак, 20. мај 2021.

Allen v. Farrow (directed by Kirby Dick; Amy Ziering, 2021)

 Ovo je vrlo zabavan mini serijal koji govori o teškim, ali u poslednje vreme vrlo aktuelnim temama.

Neću ulaziti u objektivnost "dokumentarca" jer je on suštinski uvek pogled na svet/stvari iz ugla osobe koja ga snima, jednostavno ma koliko se trudili dokumentaristi nikada ne mogu da sakriju sopstveni vrednosni sud.

Prve dve, pa i treća epizode tokom kojih nas uvode u priču su izuzetno uspešne, ali tokom poslednje četvrte epizode ovo postaje jeftino i nedosledno moralisanje.

Iako uvek podržavam bilo kakav oblik aktivizma, uvek zadržavam pravo da kritikujem način na koji se on sprovodi. U slučaju poslednje epizode, on je toliko banalan da je na ivici vulgarnosti.

Da je priča razrešena da adektvatnij način, ocena bi bila znatno viša gotovo do visina filma Minding the Gap i filma Hoop Dreams koji uskoro moram reprizirati, ovako






Ovim izjavama žrtva nasilja govori o benefitima javnog istupanja o silovanju, tj. o tome kako se više na oseća kao usamljena žrtva



U ovim kadrovima njen brat pres agent izjavljuje kako je ona odlučila da javno istupi zbog ostalih žrtava na ne zbog sebe. Šta god da je slučaj, ovim traljaljavim montiranjem, autori narušavaju koherentnost priče.



Usuđujem se da dam ocenu
7/10