среда, 28. фебруар 2018.

A Ghost Story (David Lowery, 2017)


Ovaj film jednostavno nije uspostavio komunikaciju sa mnom.
Nedostatak komunikacije proizilazi iz mog suštinskog nerazumevanje njegove simbolike.
Ipak, ono što ću ovom filmu zameriti je to što me ne podstiče na dublju interpretaciju.
Naime, iako mi se često ne dešava da mi se čini da određene filmove ne razumem, ono što zahtevam je neki minimum razumevanja ili pak snažnu vizuelnu stimulaciju koao poziv na interpretaciju.
Mislim da ovm filmu to nedostaje.







Zbog toga se usuđujem da ga ocenim
6/10

Testament of Orpheus (Jean Cocteau, 1960)


Sa filmovima Žana Koktoa sam se susreo relativno rano.
Sećam se da mi se nekada film Orpheus (1950) ostavio snažan utisak na mene. Film sam ponovo pogledao tokom studiranja i sećam se da sam i tada bio zadovoljan ovim filmom.
 S toga sam pogledao i njegov rani film The Blood of a Poet (1932) sa kojim sam se upoznao prilikom prvog gledanja The Story of Film: An Odyssey. Čitav taj nadrealni svet mi se vrlo dopao. Ipak njegov nejasan narativ me je sprečio da budem oduševljen ovim filmom.
Takav je sličaj i sa poslednjim Koktoovim filmom.
Bez obriza na relativno nerazumevanje, privlačnost njegovih filmova za mene je neupitna.
Svakako ću reprizirati neke od njih.
Što se ovog filma tiče,






Usuđujem se da ga ocenim
8/10


The End of the F''''ing World (Written by Charlie Covell, 2017)


Dobro napisan, pristojno režiran serijal zasnovan na stripu (koji nisam čitao).
Obrađuje istu temu kao film Badlands (1973), samo na znatno razigraniji, naivniji i prijemčiviji način.
Uprkos nekim nekoherentnostima, serijal me je dovoljno zabavio, a i vizuelno mi se svideo, pa se











Usuđujem da ga ocenim
8/10

понедељак, 26. фебруар 2018.

Seinfeld Šesta sezona (Larry David, Jerry Seinfeld, 1994 - 1995)


I dalje sasvim pristojno napisan serijal koji ima smisla pratiti. Čini mi se da kvalitet nije drastično opao.


Omaž filmu Midnight Cowboy (John Sleschinger, 1969) je vrlo uspeo









Usuđujem se da ocenim šestu sezonu sa
7/10

субота, 24. фебруар 2018.

Argo (Ben Affleck, 2012)


Dugo sam odglagao gledanje ovog filma, sada kada sam ga pogledao, smatram da je odlaganje bilo potpuno opravdano.
Film je vrlo prosečan u svakom pogledu.
Osim dobre korekcije boja i zrnastom slikom (emulirajući filmove snimane u periodu dešavanja radnje), ovaj film nije ničim privukao moju pažnju.
Nisam siguran šta da mislim o akademiji (osim da su gomila ekstremističkih patriota koji ne razlikuju formu od sadržaja), kad je ovo ostvaranje dobilo Oskara za najbolji film.





Usuđujem se da ga ocenim
4/10



Waking Life (Richard Linklater, 2001)


Richard Linklater polako ulazi u listu mojih omiljenih reditelja.
Iako mi se animacija ovog filma nije naročito dopala, neke od ideja koje ovaj film nosi zaista jesu.
Iako je film, na momente zamarajući (po tome je umnogome nalik na film Slacker), uspeo sam da ostvarim komunikaciju.
Kratke filozofske ideje u izvesnim trenucima uspostavljaju sa mnom komunikaciju koja je u prvom momentu kognitivna, ali budući da su toliko snažne, one nadilaze ovaj nivo i pretvaraju se u neku vrstu emotivne komunikacije.
Naime, neke od njegovih misli su mi toliko bliske, da ih osećam kao deo sebe.
Pogledaću sve njegove filmove...







Usuđujem se da ocenim ovaj film sa
9/10

петак, 23. фебруар 2018.

Ubistvo sa predumišljajem (Gorčin Stojanović, 1995)


Sa radom Gorčina Stojanovića sam delimično upoznat, kao osnovac sam pratio njegovu seriju Lisice, dok serijal Ono kao ljubav nisam, ali sam pogledao možda par epizoda i otprilike razumeo o čemu se tu radi.
Njegov film Stršljen sam pogledao pre, možda, desetak godina i sećam se da mi se nije svideo.
Sličan je slučaj i sa ovim filmom.
Roman Slobodan Selenića nisam pročitao, ali verujem da je bolji od filma.
Nisam siguran zbog čega, ali film, nekako ne funkcioniše.
Odnos između dva glavna aktera je nekako usililjen, pa i povezivanje sa prošlim dešavanjima (sudbina lika koji tumači Ana Sofrenović) kojom film pokušava da dobije ne dubini, ne pomaže.
Ako bih ovaj film posmatrao isključivo kao antiratni, rekao bih da je nepodnošljivo depresivno ostvarenje Dragana Kresoje – Tamna je noć, neuporedivo snažnije ostvarenje.








Usuđujem se da ocenim ovaj film
6/10


P.S.: Moram pohvaliti da momenat DUVANJA LEPKA na samom početku filma, zaista miriše na devedesete. Omladina koja duva lepak i protesti protiv Miloševića predstavljaju moja najranija sećanja vezana za devedesete i moj grad.



среда, 21. фебруар 2018.

Taboo Prva Sezona (Chips Hardy, Tom Hardy, Steven Knight, 2017)

Pogledao sam prvu sezonu ovog serijala, iako nisam naročito oduševljen bila mi je dovoljno interesantna da bih je pogledao do kraja. Vizuelno mi je vrlo upečatljiva, a i volim istorijski period u kojem se radnja dešava, tako da ću možda pogledati i naredne sezone.
Što se prvih osam epizoda tiče





Usuđujem se da ih ocenim

7/10

Tigar (Milan Jelić, 1978)

Nakon izuzetnog film Bubašinter, Milan Jelić snimio je ovo osredenje ostvarenje (scenario potpisuje jedna od mojih omiljenih domiaćih scenarista Gordan Mihić).
Relativno živopisan film, deluje ipak poprilično ukroćenije od znatno lucidnijeg prvog Jelićevog filma.
Film na momente funkcioniše, ali ipak odaje utisak ostvarenja prilično osrednjeg kvaliteta (kakvi su  i svi ostali filmovi Milana Jeliće koje sam dosad pogledao – Rad na određeno vreme 1980, Špijun na štiklama 1988 i Velika Frka 1992)
Ipak, pogledaću i ostale Jelićeve filmove, ali što se ovog filma tiče.









Usuđujem se da ga ocenim

6/10

недеља, 18. фебруар 2018.

Napadač (Đorđe Kadijević, TV film)

Ovo je pravi televizijski film sa svim negativnim konotacijam koje se vezuju za ovaj pojam.

Ovo je treći film Dšorša Kadijevića koji sam pogledao. Njegov rani TV film Leptirica (1973), obeležio je moje detinjstvo kao izuzetno napet horor film, a sličan je slučaj i sa filmom Sveto Mesto (1990).
Ove filmove sam ponovo pogledao tokom srednje škole i sećam se da nisam bio naročito impresioniran.
Ipak, smatram da je Kadijević znatno bolji reditelj, nego što to pokazao ovim filmom.
Nisam siguran da li je ovaj film vrlo subverzivna metafora za opšti haos u zemlji, i da li je napadač čiji identitet ostaje nepoznat do samog kraja filma nekakva personifikacija izvesnih političkih subjekata.
Nadam se da se iza ovog filma krije neka metafora, ukoliko ne postoji, film je gotovo bezvredan.
Verujući da postoji neka metafora, koja meni u ovom trenutku ipak izmiče.









Usuđujem se da ocenim ovaj film sa
7/10
inače bi ocena bila znatno niža


четвртак, 15. фебруар 2018.

Oktoberfest (Dragan Kresoja, 1987)

Ovaj film mi se svideo. Ovaj film mi se vrlo svideo.
 Iako smatram da nije naročito izuzetan, nivo komunikacije koju uspostavlja sa mnom u ovom trenutku je toliko visok, da ću ga definitivno uvrstiti među omiljene domaće filmove.
Film je prilično pedantno snimljen i zaista pristojno režiran, ali njegova forma nije naročito natprosečna.
Ipak, film zaista dobro funcioniše. Iako mi metafora Oktoberfest-a nije u potpunosti jasna (valjda bi Oktoberfest trebalo da simbolizuje ideju i nadu i moguću bolju budućnost -  koja će ne da će zaobići junake i autore ovog filma – nego će ih pogoditi rat i raspad zemlje - razmišljajući o ovome, zaista mi nije jasno kako je neko ko je rođen šezdesetih godina u SFRJ, a da je tokom devedesetih bio svestan stvari koje su se dešavalo, ostao iole mentalno zdrav).
Dakle, film uspešno govori o mladim ljudima koji polako sazrevaju gubeći mladalački polet uronjavajuću u monotoniju nedosanjanih i izgubljenih snova....

Setio sam se neprevaziđene serije Grlom u Jagode i Last Picture Show-a (1971).

Inače, od filmova Dragana Kresoje pogledao sam još i Tamna je noć (1995), koji je bio neponošljivo depresivan.






Usuđujem se da ga ocenim
10/10




уторак, 13. фебруар 2018.

JUGOSLOVENSKI SOCIJALIZAM NA FILMU

https://transimage.org

Pogledao sam niz predavanja pod nazivom Scijalizam na filmu. Najprijemčivija i najsmislenija predavanja ponudili su Rastko Močnik i Rade Pantić. Ostala predavanja su mi bila nerazumljiva, pa stoga i vrlo dosadna (posebno predavanja Slobodana Karamanića i Milana Rakite).

Vratiti se nekad ovim predavanjima i performansima jer smatram da zavređuju pažnju (upkos tome što u montaži makar nisu digitalno uklonili oznake televizija (ukoliko ima je već bio nedostupan DVDrip) - što je ogroman propust za ovakav projekat).
Ako sve u filmskom okviru proizvodi značenje, koja je svrha i šta nam sugeriše logo Klasik TV ili RTS. Ništa, osim nemarnosti duo Doplgnenger. Nije mi jasno kako niko od saradnika nije insitirao da na ovome.

четвртак, 8. фебруар 2018.

The Big Sick (Michael Showalter, 2017)

Film je suštinski manipulacija vremenom. Filmski jezik godine pretvara u minute, a sekunde u minute.
Problem je što je u ovom filmu to loše izvedeno iako je imao potenicjal da bude pristojan film.
Naime, upoznavanje i veza (koja traje nešto oko 5 meseci) dva najbitnija lika smeštena je u prvu četvrtinu, dok je par dana (tokom kojih je ona u komi) zauzima više od polovine filma.
Gledalac, naravno ima drugačiju predstavu, pa mu tih par dana deluju kao čitava večnost tokom koje čovek može zaista da se promeni (što , u realnosti, nije moguće – a u filmu se uzima kao mogućnost).
Iako su scenario za ovaj film napisali bračni par i uprkos tome što se na samom kraju naglašava činnjenica da je film inspirisan ‚‚realnim‚‚ iskustvima, film deluje prilično neralno (u sećanju mi stoji Annie Hal – koji je neuporedivo zreliji i ljudskiji) , a i ujedno je vrlo patetičan.
Smatram da Kumail Najiani ima vrlo solidan komičarski potencijal i zaista sam želeo da mi se ovaj film svidi, ali, na žalost, nije.
Ovaj film je dosta nalik na Trainwreck (2015), koji je takođe mnogo izgubio uvođenjem melodramatskih elemenata.






Usuđujem se da ocenim ovaj film

5/10

P.S.: Ono u sta i dalje nisam siguran (budući da ne poznajem ostale radove reditelja ovog filma) ko je glavni krivac za ovaj film, iako mi se čini da je to pomenuti bračni par (budućnost će pokazati).